Jožu Berndija, presreli su hrvatski vojnici između Vukovara i Petrovca i zaklali ga, a lagumi Vučke učione nastavili su da donose nesreću svim posetiocima i posle zauzimanja sela Cerić od strane srpske vojske. Priča o vekovima čuvanom basnoslovnom blagu podstakla je maštu i gramzivost u mnogim glavama. Početkom 1992. u Cerić su, što tajno što javno, počele stizati grupice ljudi sa samo jednim ciljem – traganjem za blagom Vučke učione koja je tada već bila u ruševinama. Linijom fronta o tome su kolale svakojake priče. Govorilo se da Služba državne bezbednosti iz Srbije već ima svoje ljude na terenu koji tragaju, a takođe i Služba bezbednosti Hrvatske.
Po osvajanju Cerića, frontalnu liniju prema Vinkovcima levo i prema Nuštru desno držali su mahom dobrovoljci iz Srbije i teritorijalci iz Mirkovaca i Sremskih Laza. Jedini put za Cerić bio je onaj tenkovski, prosečen kroz šumu Mala Bosna, a išao je iz Starih Jankovaca. Borbe su vođene danonoćno. Napadi pešadije i tuča artiljerije iz Vinkovaca i Nuštra bili su pakleni i u Ceriću se svakodnevno ginulo. Tako nemilosrdni napadi, pored ostalog, dovođeni su i u vez sa blagom u Vučkoj učioni. Čak su neke starešine tu verovatnoću uzimale ozbiljno.
Jedne večeri, trojica mladića sa sandukom eksploziva i sa lampama otišla su sa položaja prema ruševinama Vučke učione. Priča jednog iz Požarevca, koji je preživeo, a koju sam čuo od vojnika na prvoj liniji, svodila se na sledeće:
‘Kradom smo išli između ruševina prema raskršću i centru sela, odakle smo skrenuli prema Vučkoj učioni. Sve je bilo u ruševinama i užasno je zaudaralo na paljevinu. Dvojica smo nosili sanduk sa trotilom, a treći je išao ispred sa puškom i lampom koju smo upalili tek kad smo ušli u ruševine ispod crkvenog kubeta. Unutra smo, pri svetlu lampe, tražili prolaz za lagum. Ništa, samo cigla, skršene stvari, jeza da te uhvati od ssvega. Tada sam ostio strah, gore nego od crnokošuljaša koji su neki dan gotovo ušli u selo nama iza leđa.
Hteli smo da izađemo, kada se u jednom uglu nešto stropošta. Neko komešanje. Ugledamo ispred sebe čoveka u nekoj starinskoj odori. Uperimo svetlo u njega, kad ono živa kost i koža, a oči mu usahle, crvene i krvave, jedva vire iz duplji. Pita nas šta hoćemo. Uglas rekosmo, kao da smo odjednom poludeli. Čovek se onda okrete i mahnu rukom da ga pratimo kroz jedan prolaz kojeg do maločas nije bilo. Za njim uđosmo u neku prostoriju iz koje su vodile kamene stepenice u dubinu. ‘Lagum’ – reče on, i pokaza rukom na dole. Dodade da ugasimo lampu jer mu svetlo smeta. Moj drug ugasi lampu, a onda nastadoše strahote. Nepoznatom oči sijaju i osvatljavaju silazak stepenicama. Sišli smo u hodnik gde se jedva disalo. Pod blatnjav, oko naših nogu trče i cijuču veliki parcovi, nikada veće nisam video. Po zidovima hodnika vise okačeni ljudski kosturi, na nekima još dronjci odeće. Pakao, strahota – pomislio sam i rekao da hoću da se vratim. Neznanac me je prostrelio očima, a jedan moj drug mi došapnu da se vratim i dovedem još naših sa linije. Valjda je i on osetio opasnost od neznanca. Ćutke sam zastao i krenuo nazad. A onda začuh jezive krike. Mozak me zabole od neljudskih urlika i straha.Puklo je nešto u meni te otrčah dole, nazad u lagum. Gospode, obojica su bila okačena o kameni zid laguma i probodena usijanim bodežom kroz pupak. Meso se još pušilo i osećao se strašan smrad.
Pobegao sam odatle, ni sma ne znam kako sam se popeo stepeništem i izašao napolje. Kao bez duše stigao sam na liniju i obavestio naše. Desetak ih je odmah pošlo za mnom, ali tamo, ispod kubeta – ničega! Ni prolaza za lagum, ni traga ni od čega! Zaključeno je da su dvojica mojih drugara pobegla sa fronta, a nešto kasnije kada se ustanovilo da nisu došli kući u Srbiju, počela je potraga. Nikada nisu nađeni, iako su eksplozivom i bagerom razvaljivane ruševine Vučke učione.’