Doživljaj kliničke smrti nije samo otkrivanje tajne o životu posle fizičkog kraja. To je i putovanje u sam smisao ovozemaljskog života, spoznaja svrhe našeg bitisanja. Ljudi koji su imali ovo iskustvo oslobođeni su duboko usađenog straha od smrti, i pošto su je doživeli, vraćaju se u život prosvetljeni. Oni shvataju očajničku potrebu da ponovo naučimo sebe da smo i duhovna bića, a ne samo biološke mašine. Zanemaruju materijalno i okreću se duhovnoj viziji i vrednostima koje imaju moć da nam izmene život.
Poslednjihh godina nauka se ozbiljno posvetila ovom fenomenu, prihvativši činjenicu da je doživljaj kliničke smrti sasvim prirodan i normalan proces. On nije izazvan nedostatkom kiseonika u mozgu, lekovima ili psiho-fizičkim stresom usled straha od umiranja. Dokazano je da u mozgu postoji oblast koja nam omogućava da takvo iskustvo doživimo, što znači da to nije halucinacija nego stvaran događaj. Isto tako stvaran kao i bilo koja druga ljudska sposobnost, egzaktan kao matematika ili jezik. Posebno deca imaju jednostavan, čist osećaj takvog doživljaja, neopterećena religioznim očekivanjima. Ona se sećaju svog iskustva češće nego odrasli i lakše prihvataju sopstvenu duhovnost.
Mnoga sećanja na kliničku smrt zapisao je dr Melvin Mors u svojoj knjizi, a neka ćemo vam predstaviti ovde.
‘Imala sam samo četiri godine kada je lekar utvrdio da bolujem od elikog kašlja i upale oba plućna krila i zamolio bolničarku na odelenju da pozove moje roditelje. Sećam se, rekao joj je kako se boji da neću preživeti tu noć. Pošto sam ležala na krevetu i gorela u groznici, izgledalo je kao da se svaki čas budim i padam u san. Odjednom sam osetila nečije ruke. Bolničarka me je pomilovala po ruci i rekla: ‘pa, ona je još beba“. Nikada neću zaboraviti nežnost koja je izbijala iz tih reči. Još više sam se podvukla pod pokrivač i osetila toplinu i zadovoljstvo. Njene reči su me smirile, pa sam zatvorila oči i zaspala. Probudile su me lekareve reči: ‘Kasno je. Sa njom je gotovo’, i osetila sam da neko navlači pokrivač preko moje glave. Bila sam zbunjena. Zašto je kasno? Okrenula sam glavu i pogledala po sobi, što nisam doživela kao nešto neobično, iako mi je pokrivač bio navučen preko lica. Videla sam lekara i bolničarku kako stoje pored mog kreveta. Pogledom sam obuhvatila čitavu sobu i uočila da je ispunjena jačom svetlošću nego ranije. Tada je lekar izašao, a ja sam postala svesna prisustva još nečega. Odjednom ,nisam ležala u krevetu, već sam se našla u nečijim rukama. Podigla sam pogled i suočila se sa čovekom čija me je lapa, bela brada fascinirala. Kao da je svetlucala jakom svetlošću. Zakikotala sam se i uplela u nju svoje prste. Uz njega sam bila savršeno mirna i srećna. nežno me je ljuljao, a ja nijednog trena nisam želela da se od njega odvojim, iako nisam znala ko je on.
‘Ona ponovo diše!’, uzviknula je dolničarka i lekar je utrčao u sobu. Čovek sa belom bradom je nestao. Telo mi je bilo vlažno od groznice i osećala sam nekakav strah. Čula sam kada je lekar rekao mojim roditeljima da su me zamalo izgubili, ali ga nisam razumela. Kako sam mogla da se izgubim kad sam sve vreme bila tu? Bilo je lepo ponovo biti sa roditeljima.
Upitala sam ih ko je bio taj čovek, ali oni nisu shvatali o čemu to govorim. Pričala sam im da je lekar rekao da je suviše kasno, pa je onda došao čovek čija brada ima blistavu svetlost i držao me. Oni nisu zanli šta da mi odgovore. Ali, sećanje je zauvek ostalo isto i svaki put kada bi ga prizvala bila bih isto tako smirena i srećna kao kada sam bila u njegovim rukama’.
Naši kriterijumi određeni su raznim uticajima: porodicom, mestom i vremenom rođenja, obrazovanjem i ostalim faktorima koji nam formiraju sistem vrednosti i obeležavaju život. Postoje jednostavne istine koje samo zaboravili i one se snažno vraćaju kroz ‘putovanje u tamu do svetlosti’ – da su naši obični životi važni, ako se ima u vidu duša. Onda nije teško shvatiti kakav osećaj je biti izvan svog fizičkog tela i da smrt može biti prijatan događaj.