Sledeći eksperiment bio je još stroži. Kutiju sa mikrofonom Bejlis je zavio u težak kaput od kamilje dlake i sve to smestio u drugu, još veću kutiju. Ta kutija je zatim obešena o tavanicu skloništa. Fon Salaj i parapsiholog sedeli su napolju. Preko provodnika mikrofon je bio povezan s magnetofonom koji se tako nalazio izvan kabineta. Rezultati su bili uspešni kao i ranije. Magnetofon je snimio ljudski šapat. Ali kako kad se kutija nalazila u kutiji, a sve to u izolovanom kabinetu?
Kasnije. iste večeri, posle Bejlisovog odlaska, Fon Salaj je rešio da sam nastavi eksperimente sedeći u kabinetu. S vremena na vreme vraćao je traku i slušao snimke. Pošto u skloništu nije čuo ‘samostalne glasove’, pomislio je da od njegovog pokušaja nema ništa. Međutim, kad je odslušao traku, otkrio je da je na njoj snimljen ženski glas koji prilično glasno kaže: ‘Hot dog, Arte!’ Da sve bude čudnije, glas je treperio od kikota. Fon Salaj je shvatio da se to na neki način utisnulo u traku mada mu je prošlo mimo ušiju.
I glas i reči imali su za njega specijalno značenje. Davno, još kao mladić, on se sastajao sa jednom devojkom u Njujorku, u godinama siromaštva, oskudice i velike ekonomske krize. Bili su ljubavnici, ali oboje praznih džepova i jedina večera kojom su sebe mogli da počaste bila su dva hot doga za pet centi na jednoj uličnoj tezgi. Ponekad su se šalili na račun takve večere i zaricali se da će je se uvek sećati. Fon Salaj godinama nije čuo za svoju staru ljubav koja je već mogla biti mrtva.
Uprkos činjenici što je izveštaj o njihovom radu objavljen u javnosti, ni Bejlis, ni Fon Salaj, ni Jurgenson nisu u većoj meri probudili interesovanje zajednice parapsihologa. Posle objavljivanja članka o njihovim otkrićima u glasilu Američkog društva za psihička istraživanja, oni nisu dobili čak nijedno pismo s molbom za bliže informacije.