‘- Bila je nedelja posle podne i spavao sam kada sam začuo zvonjavu telefona. Čim sam se dovoljno razbudio, podigao sam slušalicu. Bio je to moj otac. Zaprepastio sam se. Imao je karakterističan, dubok glas, kao Džejms Erl Džons, i nije moglo biti zabune ko je u pitanju. Pitao me je kako sam. Imao sam tešku operaciju nekoliko nedelja ranije i oporavljao sam se. Želeo je da zna da li sam čuo za smrt dvojice ljudi. Rekao sam da nisam. Konstatovao je zatim da će stvari krenuti na bolje, da je tu u blizini i da me voli, ali da mora da ide i prekinuo je vezu. Kada sam spustio slušalicu, bilo je to kao da sam se sa nekog drugog nivoa stvarnosti vratio na ovaj. Smesta sam pozvao svoje rođake da im kažem da je tata zvao! Moj otac se javio 13. septembra – na drugu godišnjicu svoje smrti – ispričao je Majkl.
Džudi V. imala je sličan poziv sa ‘druge strane’, ali najverovatnije ne – žice, jer aparat u tom trenutku nije bio čak ni ukopčan u mrežu: U toku 1999. godine naš telefon je nekoliko puta bio u kvaru. Majka je bila na poslu i ja sam zadremala kada me je zvono probudilo. Odgovorila sam, ali sa druge strane nisam ništa čula. Ponovo sam se javila, a onda sam čula čoveka koji je rekao nešto što nisam razumela. Upitala sam: ‘Šta?’ i onda je glas ponovio: ‘Da li je to berbernica?’ Odgovorila sam: ‘Ne’, i posle toga nisam više ništa čula. Spustila sam slušalicu i tada mi je sinulo da je osoba zvučala baš kao moj deda koji je umro pre četiri ili pet godina. Na moje iznenađenje, tek onda sam shvatila da telefon čak nije ni uključen u zid! To me je još više uverilo da sam zaista čula dedin glas – zaključila je Džudi.
Meri B. nikada nije verovala u duhove, ali nakon telefonskog razgovora koji je vodila 26. aprila 2001, kao prodavac telefonske opreme, promenila je mišljenje. Pozvala je jedan broj u Pensilvaniji i žena koja se javila predstavila se kao gospođa B. ali ni nakon dužeg razgovora, Meri nije uspela da je zainteresuje za svoju ponudu. Sagovornica je objasnila da o svemu odlučuje njen muž, koji se nakon penzionisanje posvetio svom hobiju, pecanju i rekla da je najbolje da ga potraži rano ujutro, pre nego što ode od kuće. Takođe je ispričala da on ima običaj da vodi dugačke telefonske razgovore sa rođacima u Severnoj Karolini.
– Narednog dana pozvala sam onako kako mi je gospođa B. rekla, predstavila se i objasnila da sam juče razgovarala sa njegovom suprugom. Možete zamisliti šok koji sam doživela kada mi je uzrujano rekao: ‘Gospođo, ne znam sa kim ste vi razgovarali, ali moja supruga je nedavno umrla i ja nisam raspoložen sa bilo kime da pričam’. Nakon toga prekinuo je vezu. Na neki način, bila sam mu zahvalna zbog toga, jer ne znam koje bih reči izvinjenja u tom trenutku mogla da pronađem, ali, s druge strane, volela bih da sam mogla da ga pitam da li zaista voli pecanje i da li dugo razgovara sa Severnom Karolinom – priča Meri B.
Da se pokojnici nekada znaju javiti i telefonom, ukoliko živi zaista jako žele da ih čuju, tvrdi Triša Dž., čija je majka umrla 1995. godine. Sedam godina kasnije, Triša je imala velikih problema sa sinom i često se molila Bogu da joj da snage i da joj stavi do znanja da je majka, koja joj je veoma nedostajala, još uvek sa njom. Jedne noći njen vrisak probudio je supruga, koji ju je zatekao da sedi u krevetu sa telefonom u ruci. Ispričala mu je da je telefon zazvonio i da joj se javila majka:
– Ponavljala sam: ‘Ali, mama, ti si umrla!’ dok konačno nije uspela da me ućutka i natera da je slušam. Objasnila mi je da joj je Bog dozvolio da se javi na par minuta i kaže mi da su mi potrebni snaga, hrabrost i vera. Bog to želi da mi kaže. ‘Dete, ne zaboravi: snaga, hrabrost i vera’, ponovila mi je i onda sam se probudila sa telefonskom slušalicom u ruci. Moj suprug kaže da nije čuo da je telefon zvonio, ali ja ne sumnjam da me je majka pozvala – sigurna je Triša Dž.