Mesec dana posle Abdulkerimove smrti, u selu Karaali rođen je Nedžad Kajlak, koji je između svoje druge i treće godine počeo da priča o svom prošlom životu, o zemlji koju ima pored autoputa, i o pogibiji u nesreći kod mosta. Rekao je da je bio praznik, da je pio rakiju i da je izgubio cipelu. Imena drugara koji su bili s njim je tačno naveo, da su Čevri i Abdulgani bili u minibusu, i da Abdulgani radi na benzinskoj stanici. Nije se sećao da su Abdulganija ostavili pre udesa, a kao jednog od saputnika naveo je i Remzija, koji je, doduše, bio vlasnik vozila i pio s njima te noći, ali nije putovao u Bedirdže.
Nedžadova porodica čula je za nesreću na Karaali mostu, ali ne i detalje o njoj, tako da mališanu nisu mogli da saopšte sve detalje. U to vreme, dečaka je njegov stariji brat jednom poveo u šetnju i kada su stigli ispred mosta, Nedžad je postao uznemiren, počeo je da plače i nije hteo da pređe most. Na pitanje zbog čega, bratu je odgovorio da je na tom mestu poginuo u saobraćajnom udesu, kada je izgubio i cipelu. Doktor Stivenson, koji je razgovarao sa Nedžadom, zabeležio je da je njegova fobija od mostova potrajala do desete, a strah od automobila do sedme godine.
Kako je dečak pričao o ženi Sureji iz Arsusa i ‘svojim’ sinovima mehmetu i Aliji, kao i kćerki koju je zvao Enver, što je možda bio pokušaj da izgovori ime Munever, Abdulkerimova udovica čula je za to i u jesen 1966. godine došla da ga poseti. Nedžad je odmah prepoznao i rekao: ‘Ti si moja žena!’. Rekao je takođe da je rodila još jedno dete posle njegove smrti, i pitao za svoju majku Fatmu i sestru Katif iz prošlog života! Sureji su potekle suze i pitala je: ‘Kako si mogao ostaviti Sureju?’. Nedžad je odgovorio: ‘Ali, ti si Sureja!’
Nakon toga, dečak je, sa svojim roditeljima iz sadašnjeg života, uzvratio posetu i u Surejinoj kući prepoznao svaki kutak i sve detalje. Na porodičnim fotografijama, koje mu je pokazao Surejin otac, a njegov ‘tast’, identifikovao je sve članove porodice, a onda je nenajavljeno stigao Mehmet, Abdulkerimov stariji sin. Čim ga je video, Nedžad je odmah rekao: ‘Mladić je moj sin!’
Hasan Bereket bio je jedan od ljudi koji su pili rakiju sa Abdulkerimom te kobne noći, i sa još dva prijatelja došao je 1968. godine da poseti Nedžada, koji je tada imao pet godina. Iako ga ranije nikada nije video, mališan mu se odmah obratio rečima: ‘Kako si, Hasane?’, a prepoznao je i druga dva prijatelja. Kao dete, kaže Jan Stivenson, Nedžad je pokazivao preranu sklonost prema rakiji. To što je Nedžadova majka u vreme Abdulkerimove pogibije bila u osmom mesecu trudnoće, a posle samo mesec dana rodila dete koje je nasledilo njegovu dušu, Stivenson je objasnio ‘dvojnom inkarnacijom’ – fenomenom da je duh u stanju da istovremeno bude u više od jednog ljudskog tela. Po njemu, glavni razlog ove pojave je težnja za rasterećenjem karme i mogućnost da je duša, ili podsvest, svesna sudbinskih dogaaja, kao što je predstojeća smrt, i da na taj način već počinje svoju narednu inkarnaciju, kako bi nastavila ispunjavanje svog zadatka na fizičkom planu i održala povezanost sa voljenima iz prethodnog života.