Odjednom, Džon Grir je shvatio da se nalazi na ulazu u nebesa. Ispod njega se prostirala bela i azurna zemlja oblaka drugog sveta, a u daljini je mogao da vidi fabulozni grad kako blista pod večnim suncem. Ispred njega je stajala visoka, blagorodna prilika Anđela evidentičara. Začudo, Grir nije osetio nikakav šok. Oduvek je verovao da su nebesa za svakoga, a ne samo za pripadnike jedne religije ili sekte. Uprkos tome, tokom čitavog života mučile su ga sumnje. Sada se mogao samo podsmehnuti svom nedostatku vere u božansku pomisao.
– Dobrodošao u nebesa – pozdravio ga je Anđeo evidentičar i otvorio jednu veliku, mesingom optočenu knjigu i preleteo prstom niz guste redove imena. našao je Grirovu stavku i zastao sa oklevanjem, dok su mu vrhovi krila za trenutak zatitrali od uzrujanosti.
– Zar nešto nije u redu? – zapitao ga je Grir.
– Bojim se da je tako – uzvrati Anđeo evidentičar. – Izgleda da je Anđeo smrti došao po tebe pre naznačenog vremena. U poslednje vreme je zaista prekomerno radio, ali ovo je ipak neoprostivo. Srećom, posredi je sasvim sitna greška.
– Odneo me pre vremena? – reče Grir. – Ja to ne smatram za sitno.
– Ali, kao što vidiš, u pitanju je samo pet minuta. Ništa zbog čega bi trebao da se zabrinjavaš. Hoćemo li naprosto preći preko te nepodudarnosti i poslati te u večni grad.
Anđeo evidentičar je bio u pravu, nema sumnje. Kakvu bi razliku moglo značiti za njega pet minuta više na Zemlji? Pa ipak, Grir je osećao da bi one mogle da budu važne, mada nije znao zašto i rekao je:
– Voleo bih da imam tih pet minuta.
Anđeo evidentičar ga pogleda sažaljivo i reče:
– U pravu si, naravno, ali ja bih ti savetovao suprotno. Sećaš li se kako si
umro?
Grir se zamislio, a onda odmahnuo glavom i upitao:
– Kako?
– Nisam ovlašten da ti to kažem. Ali smrt nikada nije prijatna. Ti si sada ovde. Zašto ne ostaneš sa nama?
Bilo je to sasvim razumno. Ali Grira je grizao osećaj nečeg nedovršenog.
– Ako dozvoljavate – rekao je – ja bih stvarno voleo da imam te poslednje minute svog života.
– Pa idi – pristade anđeo. – Ja ću te čekati.
I, odjednom, Grir je ponovo bio na zemlji. Nalazio se u jednoj cilindričnoj metalnoj prostoriji, osvetljenoj nejasnom treperavom svetlošću. Vazduh je bio ustajao i osećao se na paru i mašinsko ulje. Čelični zidovi su se uzdizali i škripali, a voda je prodirala kroz šavove.
Onda se Grir setio gde se nalazi. Bio je artiljerijski oficir na američkoj podmornici Nepobedivi. Došlo je do kvara sonara – upravo su naleteli na jedan podvodni greben koji je trebalo da bude udaljen pet milja, i sada su bespomoćno tonuli kroz crnu vodu. Nepobedivi je već bio daleko ispod maksimalne dozvoljene dubine. Bilo je samo pitanje vremena pre nego što će brzo narastući pritisak smrskati trup podmornice. Grir je znao da će se to desiti tačno kroz pet minuta.
Nije bilo panike na brodu. Mornari su se odupirali o nadimajuće zidove, čekajući prestrašeni, ali čvrsto držeći kontrolu nad sobom. Tehničari su bili na svojim mestima i postojano očitavali instrumente koji su im govorili da nemaju ama baš nikakve šenase. Grir je znao da je Anđeo evidentičar hteo da ga poštedi ovoga – od gorkog kraja života, od kratke, oštre agonije smrti u ledenoj tami. A ipak je Grir bio srećan što se nalazi ovde, mada nije očekivao da će ga Anđeo evidentičar shvatiti. Kako bi i moglo jedno nebesko stvorenje shvatiti osećanje čoveka sa zemlje? Na kraju krajeva, većina ljudi umire u straju i neznanju, očekujući u najgorem slučaju muke pakla, u najboljem slučaju ništavilo zaborava. Grir je znao šta mu predstoji, znao je da ga Anđeo evidentičar čeka na ulazu u nebesa.
Zbog toga je bio kadar da poslednje minute svog života iskoristi za doličan i dostojanstven odlazak sa Zemlj. Dok su se zidovi podmornice rušili oko njega, prisećao se zraka sunca nad Ki Vestom, laganog kruženja ijednog sokola iznad velike močvare. Mada su nebesa ležala ispred njega, sada samo sekundama udaljena, Grir je mislio na lepote zemlje, prisećajući ih se što je većeg broja mogao, kao čovek koji pakuje namirnice za dugo putovanje u jednu stranu zemlju.