Koncept besmrtnosti dostigao je vrhunac u antičkom Egiptu. Život posle smrti smatrao se sasvim izvesnim – čak je i detaljno opisan u egipatskoj Knjizi mrtvih. Mrtvi su mogli da prođu kroz kapiju onog sveta tek pošto bi izjavili da nisu krivi za nedela koja su i danas aktuelna – krađu, ubistvo, uskraćivanje hlaba siromašnima… Bog Anubis proveravao je tačnost njihovih iskaza tako što bi stavio dušuna vagu: ako bi bila teža od pera, pod teretom rđavog života pokojnik je umirao zauvek. Ako je bila lakša, sticao bi večni život.
Egipćani su verovali u postojanje pet duša, odnosno, duhovnih elemenata. Prvi je bio ba, najdublje ja neke osobe. Ka je bila životna energija, a akh najintimniji duh. Zatim ej tu bila sopstvena senka i na kraju, ime osobe. Brisanje nečijeg imena sa natpisa u hramovima (što se nije tako retko događalo) ounačavalo je i smrt te duše na onom svetu.
U istoriji koncepta duše bilo je dosta iznenađujućih obrta. Džon Buker, istoričar religije sa Kembridža i pisac knjige Smrt vere, kaže da Jevreji dugo nisu verovali u besmrtnost duše. Tačno je da je jevrejski bog Jehova uzdigao nekoliko proroka na nebo, ali se on prevashodno bavio životom na ovom svetu i pokušavao da ga poboljša, umesto da obećava satisfakciju na onom svetu. Tek kasnije, , naročito posle progonstva iz Vavilona, među Jevrejima se razvila ideja o besmrtnosti i raju kao nagradi za pravedne.
U antičkoj Grčkoj duše mrtvih bile su tužne, jadne i lutale su svetom kao beskućnici. Ponekad su uzimale ljudska obličja – kao ona koju je video Odisej u nekoj vrsti magijskog kruga. Bledunjava obličja pripadala su njegovoj pokojnoj majci i poginulim drugovima. Malo je u Grčkoj tog vremena ostajalo od ljudi, jer je besmrtnost bila rezervisana iskuljučivo za bogove.