‘- To su njih dve, sasvim sam siguran – rekao je bradati čovek u venoj kožnoj jaknji, promukla glasaa i nervoznih pokreta ruku. Inspektor je samo klimnuo glavom. Dežurni milicionar izađe, a onda tišinu prostorije ispuni sugestivni bariton inspektora:
– Hoćeš li u bolnicu, to jest ludnicu, ili ćeš otići kući, sve ovo zaboraviti i gledati svoja posla? Niti mogu, niti želim davati dalja obaveštenja… Ti si dvedeset osmi koji doživljava istu avanturu sa ovim devojkama ili već kako da ih nazovem…
– Ma, čekaj, čoveče, imaš njihove fotografije, što znači da imaš i ostale generalije, savetuješ mi da ćutim i pravim se lud ili da idem u ludnicu. Zašto? – pitao se bradonja gledajući sagovornika pravo u oči.
– Zašto? Zato što ti tak tada ništa ne bi bilo jasno i zato što sva ta zajebancija nije u domenu moga posla. Pokušao sam ti nešto objasniti, ali ako ne ide, onda je ovaj razgovor završen.
U kanselariju uđe milicioner, pokaza mu vrata, a inspektor spusti pogled na otvorenu fasciklu ispred sebe. Bradonja nešto promrmlja, izađe na dug i hladan hodnik, tražeči sptepenice. Otišao je u najbližu kafanu i poručio duplu votku. Pred oči mu ponovo izađoše dve lepe i izazovne devojke. Zapali cigaretu i zatvori oči. Sećao se noćašnjeg događaja. Vraćao se sa ruleta, olakšan za nekoliko stotina maraka. Negde na pola puta do grada zaustavio je auto radi fizioloških potreba. Dok se olakšavao, primeti neobično lepu jesenju noć punu mesečine. Borova šuma pravila je taman prsten oko planinskog krajolika umivenog mesečinom, dok je potočić veselo žuborio. Padoše mu na um lepen oći u mladosti, šetnje pored reke pozlaćene mesečevom penom i nežnosti kojima se predavao sa devojkama. Sa tim mislima uđe u svog pežoa i polako krene. Malo dalje uoči dve figure kako lagano, držeći se za ruke, idu magistralom u njegovom pravcu. Tek u trenutku obilaženja one pogledaše ka automobilu i nekako nemarno podigoše palčeve. Odmah je stao i kavaljerski se vratio unazad. Dve atraktivne devojke uđoše u veliku limuzinu, unoseći svu lepotu i šarm rascvetale mladosti. Gledao ih je sa divljenjem. Kratke kožne miniće, izazovno dekoltovane bluze sa obaveznim ‘ništa ispod’, moderne frizure i napadna šminka nosile su te lepotice koje on sa do tada nepoznaim mu zadovoljstvom poveze ka gradu zaspalom u ovoj noći punoj mesečine.
– Prija li ponoćna šetnja?
– Naravno – odgovoriše kestenjaste oči saputnice pored njega.
– E, baš vam zavidim – govorio je podstaknut njihovim prisustvom i svojim pređašnjim razmišljanje. Dalji razgovor išao je sam od sebe. Pokazalo se da stoperke osim lepote imaju šarma i stila. Smejali su se, šalili i slušali muziku koja je upotpunjavala raspoloženje. Pitao se kako do sada nije primetio u svom gradu ta dva mlada i pametna stvorenja. Sve je na njima bilo idealno, osim… Nešto je ipak nedostajalo, samo on toga nečeg nije mogao da se seti. Razmišljanja mu prekide koketno nmazni glas mlade stoperke sa zadnjeg sedišta:
– Indeksi, obožavam ih, pustite malo jače.
Dok se kaseta završavala, grad se pojavio u svojoj neonskoj auti. Zaustavio je automobil, jer su to one tražile. Tražile su i kasetu ‘Indeksa’, vratiće mu. Dao je bez reči. Hteda da uz kasetu da i kutiju, kad umesto stoperki na sedištima – sumorna tišina. Zbuni se potpuno. Vrata nisu otvorena, čak ni proori, a njih nema?! Izlete odmah iz kola, obiđe ih, ali ništa. Ni žive duše. ‘Ma nisam lud’, češao se po gustoj crnoj bradi, ne shvatajući o čemu se radi. Opet zaviri u kola, ali ništa. ‘Da li sam ipak lud, ili sanjam’? Ne i ne. Pogleda prema brdu što se nadnelo nad magistralu i vide loptu punog meseca kako zamiče iznad guste grabove šume dok je huk sove odjekivao prigušenom izmaglicom. Naježi se i uđe u topla kola. Indeksi mu prođoše kroz glavu, omot kasete stajao je na praznom prednjem sedištu saputnika. ‘ Nestalo je i kasete’, reče glasno i polako krete prema gradu.
Ostatak noći proveo je u kuhinji, ispijajući kafe i votke. Pospana žena navratila je u zadimljenu kuhinju i upitala ga kada je došao. Ćutao je. Prvi zraci sunca odveli su ga u stanicu milicije. Kada je sve ispričao, onaj naduveni inspektor odmah mu je pokazao njihove fotografije, kao da ih je već imao spremne.
U tom trenutku konobar donese još jednu votku. To prisustvo i naklon mladog čoveka probudi ga iz razmišljanja. Tada se seti da je možda sve to i bio san, gotovo radosno istrese u grlo piće, kad se na vratima kafane pojavi lice onog dežurnog milicionera sa kojim se malopre sreo kod inspektora. Nešto hladno ispuni mu utrobu, definitivno je znao da nije u pitanju san. Pozvao ga je za sto, poručili su po duplu i zapalili cigaretu. Čovek je počeo da priča nešto nepovezano o vremenu i fudbalu. U vazduhu je lebdelo ‘glavno’ pitanje, kao da su ga se obojica plašila te ga ostavljali za kasnije. Onda je njegovom glavom ponovo nešto prostrujalo. Setio se nečega veoma važnog, setio se šta im je u svoj onoj lepoti i šarmu nedostajalo.
– Miris! Da, miris, tako namazane i obučene devojke – a ništa od parfema! One su čoveče mirisale na zemlju! – govorio je kao u transu. milicioner ga uze za ruku, i reče mu da se smiri, da ne viče.
Kada je naveče došao kući, žena je već bila ljuta jer je trebalo da idu u posetu prijateljima. Nije znao šta da kaže, zaključao se u sobu i obučen legao pokušavajući da zaspi. One dve devojke neprekidno su mu bile pred očima. Kako je saznao od milicionera, one su pre nekoliko meseci poginule kao suvozači u saobraćajnoj nesreći. Tela su imadanima ležala daleko od domašaja očiju prolaznika, jer se auto survao u provaliju. Nekim čudom vozač je preživeo. Njih dve se, kako je već i SUP registrovao, pojavljuju ponekad i na volšeban način nestaju u trenutku.
najzad je zaspao. Kad je mesec onako žut i pun ušao u njegovu sobu i osvetlio je, u ruci oseti nešto hladno. Rasani se i protrlja oči. U šaci je stajala kaseta Indeksa. Oseti jezu, poče da mu se vrti u glavi, onda ulete kod žene, leže u njen krevet i drhteći je grčevito zagrli. ‘Ne daj me, neću u ludnicu, hoću ovde kod tebe, hoću kući, neću u ludnicu…’