Dvojica mladića iz engleskog grada Hedersforda, Al i Vil, i danas se sećaju novogodišnje večeri pre pet godina, kada su još bili tinejdžeri, i kada su kolima koja su pozajmili od roditelja krenuli u avanturu kroz šumovitu oblast poznatu po misterioznim dešavanjima. O tome šta im se dogodilo, Al priča:
– Svi koje smo znali imali su neki svoj program za tu noć, ili su ostajali kod kuće i dosađivali se, a Vil i ja nismo imali dovoljno novca da bismo izašli na piće i zabavili se, pa smo odlučili da krenemo okolo i provozamo se. Sve je počelo normalno, krstarili smo dobro poznatim putevima, kada je Vil odlučio da se odvezemo u Kenok Čejz, oko dve milje udaljen od Hedersforda, predeo poznat po pričama o viđenju crnih pantera, ogromnih zmija, pa čak i bigfuta ili stvorenja nalik vukodlacima, kaže Al.
Nakon vožnje koja je trajala oko sat i po, približila se ponoć, i mladići su zaustavili automobil na jednom malom parkingu sa strane puta, kako bi nazdravili Novoj godini konzervama piva koje su poneli.
– Uključili smo radio, pričali i smejali se na račun planova za novogodišnju noć koje nismo ostvarili. Kada su zvona sa Big Bena oglasila ponoć, otvorili smo konzerve i nazdravili. Sedeli smo tako još oko pola sata, kada se Vil iznenada trgao i pitao me: ‘Da li si me ti upravo dotakao rukom po leđima?’ Pitanje je bilo suvišno, jer je bilo očigledno da u jednoj ruci držim konzervu piva, a u drugoj mobilni telefon. Vil je onda iznenada okrenuo ključ i startovao motor. Stuštili smo se putem prema Baptističkom koledžu, prošli pored njega i stali na pošljunčani parking na suprotnoj strani. Tako je naglo zakočio, da su se kola okrenula za 180 stepeni. ‘Šta to radiš, dođavola, idiote jedan?!’, povikao sam besno, ali on je otvorio vrata i video sam da je bled i da mu je loše. Gledao me je ćutke nekoliko trenutaka i rekao: ‘Video sam tamo crnu senku kako se kreće iza tvojih leđa i približava mi se!’ Onda je dodao: ‘Bežimo odavde!’ i krenuo prema Paj Grinu’.
Ali, nevoljama nije bio kraj. Motor je naglo izgubio snagu, i mada je vozač snažno stiskao pedalu za gas, činilo se kao da nešto kola vuče unazad. Jedva su se dovukli do raskršća, a onda se autu naglo vratila energija i mladići su uskoro napustili kobnu oblast Kenok Čejza.
– Znam da Vil nije pokušavao da izvede šalu da bi me prestrašio, s obzirom na to kako je izgledao i kako se tresao. Ali, šta god ili ko god da je to bilo, uplašilo nas je na smrt. Jednom sam samo video duha, i to je bio moj pokojni deda Džon, koji je sedeo na zadnjem sedištu mojih kola samo dve nedelje nakon što sam položio vozački ispit. Video sam ga u retrovizoru kako mi se smeši, a slučajno ili ne, to je bilo takođe dok sam se vozio kroz Kenok Čejz. Posle sam taj predeo prokrstario bezbroj puta, ali više mi se ništa slično nije dogodilo, ispričao je Al svoju novogodišnju avanturu.