Bez obzira kakve su stavove imali pre iskustva bliske smrti i koliko su im raznolika religiozna uverenja, većina ljudi koja je kroz to prošla bila je uverena da se našla suočena s nekom natprirodnom sliom prožetom ljubavlju i da je zavirila na ‘onu stranu’. U toku čitavog istraživanja, Ring je nastojao da odgonetne da li su te priče mogle biti podstaknute lekovima ili anasteticima, uzimajući u obzir i radove naučnika Ronalda Sigela koji je nastojao da izvesne ekstatičke vizije ljudi koji su preživeli kliničku smrt objasni kao biohemijski proces. Sigel je govorio: ‘Svi mi imamo u trenutku smrti pojačano lučenje iz mozga, što izaziva neobične vizije, ponekad i prava ekstatička stanja’.
Da su halucinacije, kao i snoviđenja, rasplinute, nepovezane i veoma raznolike od pojedinca do pojedinca, ovo tumačenje bi se moglo prihvatiti.Ali, u iskustvima toliko različitih ljudi toliko je sličnosti da je neverovatno da su u pitanju fantazmogorije. Možda ljudi suočeni sa smerću vide samo ono što bi želeli da vide? Odgovor je negativan jer neki od Ringovih ispitanika nisu imali nikakvog prethodnog upozorenja da im je život u opasnosti, a mnogi od njih nikada nisu ni razmišljali o zagrobnom životu.
Objašnjenje koje kao uzrok fenomena NDE navodi cerebralnu anoksiju – nedostatak kiseonika u mozgu – odbacio je doktor Fred Šonmejker, načelnik službe za srčanu i koronarnu negu u bolnici Sveti Luka u Denveru. Za dvadesetak godina rada Šonmejker je prikupio istorije bolesti 2300 ljudi koji su se našli na rubu smrti. Među njima, više od 1400 govorilo je o predsmrtnim doživljajima koji su bili slični onima iz Ringovog istraživanja. U bolnici Sv. Luka korišćena je veoma složena oprema kojom su praćeni znakovi života bolesnika. Zapisi Šonmejkera pokazuju da je uvek bilo dovoljno kiseonika za odgovarajuće funkcije mozga. I nenormalni električni impulsi koji struje mozgom u toku poslednjih trenutaka njegovog rada navode se često kao mogući uzrok predsmrtnih doživljaja.
Ipak, u više Šonmejkerovih slučajeva elektro ence falografski zapisi koji beleže rad mozga, bili su ravni ili ih nije bilo u razdobljima od 30 minuta do tri sata, daleko preko granice za koju se smatra da označava kliničku smrt – ali su se bolesnici ipak osvešćivali, ponekad neobjašnjivo i govorili kako su doživeli veliki mir, ugodnost i lepotu.
Majkl Sabom, docent kardiologije na Univerzitetu Emori u Atlanti kaže: ‘Većina lekara ne čuje te pripovesti. Jedan čovek mi je opisao kako je lebdeo iznad svog tela i posmatrao rad hirurške ekipe. Opisao je instrumente, izgled srca i sam tok operacije. Bio sam zaprepašćen – nije bilo ničega u njegovoj prošlosti što bi upozoravalo da je negde stekao medicinsko znanje. U drugom slučaju, čovekovo srce nije radilo četiri do pet minuta, a on je opisao i to tačno, šta se događalo u to vreme. Za mene je to najjači dokaz da to nisu bile puke utvare ili izmišljotine. Nešto se ovde događa i ne može se objasniti na tradicionalan način’.