Uselili smo se u stan koji je bio veseo i prijatan i činilo mi se da se malo pomalo oslobađam osećaja teskobe koji me je mučio. Ipak, dogodilo se mnogo toga što mi nije dozvolilo da se tog osećaja potpuno oslobodim. Pre svega, tu je bio Andrea. Viđala sam ga povremeno, posetio me je nekoliko puta i činilo mi se tada da i on prema meni oseća i privlačnost i strah. Bio je zbunjen, izgledalo je da me proučava, a nije mi se udvarao. Kad bi odlazio, osećala sam olakšanje, a ujedno i grižu savesti zbog neopravdane odbojnosti prema njemu. Posle nekog vremena sam zatrudnela, ali izgubila sam dete. Stvari su se zakomplikovalae, saznala sam da više neću oći imati dece. To me bacilo ustanje krajnje utučenosti i kao i uvek kada sam umorna i bolesna, izoštrile su se moje sposobnosti, naročito proročki snovi koji su se svagda obistinjavali.
Opet sam susrela Andrea i opet doživela isti osećaj teskobe, neobjašnjive želje da zaplačem. Zatim se Andrea ubio. Bacio se kroz prozor, a ja sam, još ne znajući za to, istog trenutka počela osećati u sebi prisustvo nečeg što mi ispija život. Otad više nisam imala mira. Kao da se neko doslovce nastanio u meni, pa mi oduzima dah, ispija energiju. Na kraju me je savladao, više nisam imala snage da se držim na nogama i onesvestila sam se na ulici.
Mesecima sam ostala u bolnici, a lekari nisu znali šta mi je. Bila sam utonula u beskrajnu noć, u neku vrstu teskobne besvesti i u toj besvesti stezala sa Gibijevu ruku i zvala ga Makuisapa – to žensko ime sam tada izgovarala prvi put. Kad mi je to Gibi rekao, zapazila sam nešto čudno. Nikad nisam bila čula to ime, no ono mi je bilo bliže nego Gibi. I satima sam ga ponavljala u sebi, dok sam sve više osećala da se gasim u bolničkom krevetu. Otpustili su me iz bolnice, a u kući sam nastavila živeti u tom stanju nalik na moru. Činilo mi se da proživljavam svoju smrt, da nemam više snage održavati se u životu, da više nema nade. Jednoga dana prijateljica mi je dovela neku vidovnjakinju, koja je potvrdila da mi je vrlo loše, ali da je beskorisno obraćati se lekarima jer oni ne mogu izlečiti moju bolest. Rekla mi je da ću uskoro otići na daleko putovanje i da u zemlji u kojoj se nađem moram potražiti duhovnosredište, jedno mesto gde bih mogla naći pomoć. I dok mi je davala savete, videla sam ili zamislila nešto: Rim – Porta Pinciana.
Žena Gibijevog izdavača, Italijanka, trebala je da se vrati u Rim i predložila je mom mužu da pođem sa njom. Postojala je nada da ću možda kod kuće, među svojima, ponovo naći snagu i hrabrost koju sam izgubila. Krenula sam u Rim. U avionu sam zaspala. Odjednom avion je počeo da propada i ja sam se probudila sa srcem u grlu i imanom na usnama: Makuisapa! Vraćala sam se u Rim nalik na senku devojke koja je otišla- Čudno bračno iskustvo, jednino izgubljeno dete, fizička i psihička poremećenost zbog samoubistva koje me se, u suštini, i nije trebalo ticati, a posebno onaj osećaj doslovnog umiranja, nedeljama i mesecima, kao da me nešto ili neko gudši.