Na polovini puta između Bagdada i Persijskog zaliva – piše jedan od najpopularnijih istoričara sveta Zenon Kasidovski u svom delu ‘Kad je Sunce bilo bog’ – oko petnaest kilometara zapadno od reke Eufrat, uzdiže se brdo sa snažnim ruševinama legendarnog grada Ura. Dokle oko seže, širi se naokolo žuta, vrela pustinja i stepa obrasla retkim rastinjem. Na istoku se ocrtavaju tamni obrisi palmi koje rastu u dugom pojasu duž Eufrata.
Nepreglednu ravnicu preplavljuje okamenjujuća sanjivost. Vazduh treperi i svetluca od ubestvene žege. S vremena na vreme, iznenada se diže oblak prašine, prodire u usta i nos samotnih putnika. Često se pojavljuju i fatamorgane koje stvaraju čudesnu iluziju da je sivi predeo protkan površinama hladne, svetlucave vode. Ali, iskusan putnik neće dopustiti da ga zavedu varljive igrarije prirode, jer zna se da je ta spržena, u pepeo pretvorena zemlja od pamtiveka bezvodna pustinja.
Čovek, naravno, teško može da poveruje da je ta pustinja nekada bila gusto naseljena zemlja, da su se tu dizali mnogobrojni gradovi, da su skupljane bogate žetve žitarica i povrća, da je tu cevetala nauka i umetnost, i snažno se razvijala trgovina i zanatstvo. A, brojna siva brda sa avetinjskim ruševinama na vrhovima, svedoče, izvan svake sumnje, o bogatoj mladosti, punoj slave, u kojoj je živela u pradavna vremena ta zemlja.
Iz njene sasušene utrobe, arheolozi i danas vade masivne odbrambene zidine, palate, hramove, biblioteke, kipove i dragocenosti od plemenitih metala, što svedoči o genijalnosti tih davnih stanovnika, o njihovoj visoko razvijenoj civilizaciji, o silnoj moći njihovih vladara i o tome da je ova zemlja nekada davala izuzetno bogate prinose.
Emil Dergon i Žan Arne, dva francusta arheologa-amatera, ljudi koji su, doduše, više imali teorijskog znanja nego potrebnog iskustva, odlučili su da krenu na jug Iraka, oko 200 kilometara severozapadno od Basre, ka podnevlju antičkog grada Ura koji se uzdizao oko 3.000 godina pre nove ere i bio jedan od najvećih i najznačajnijih gradova Sumera. Njegove ruševine su i danas najlepše i najmističnije u celoj Mesopotamiji.
Bio je mesec avgust 1936. godine kad su dva prijatelja krenula prema uru. Pre nego što su se oglučili da, uopšte, krenu na taj daleki put, pročitali su oskudne izveštaje o Sumeru, narodu koji ga je naselio ko zna odakle, i njihovim velikim i skupocenim grobnicama. Odlučili su da okušaju sreću i da probaju naći grobnie tog drevnog naroda. Sreća im je zaista bila potrebna.
Deset dana su Emil i Žan kopali po vrelom pustinjskom pesku dok im se niz čelo i gola leđa slivao topli znoj. Nisu odustajali. Početna zamisao da ovo putovanje bude neka vrsta avanture koja ih ne obavezuje na uspeh, sada se pretvorilo u pomamnu istraživačku groznicu koja ih punih deset dana nije napuštala. Noćima nisu spavali kako treba, više nisu ni jeli redovno, a jednina stvar o kojoj su pričali bile su kraljevske grobnice drevnog grada Ura.
– Žan, ovamo, čini mi se da sam nešto pronašao – promuklim i iznemoglim glasom dozivao je Emil svog prijatelja. Njihovo dugotrajno i naporno traganje je napokon urodilo plodom. Nešto se zaista krilo ispod debelih naslaga prašine. Grobnica! Da, velika sumerska grobnica.
Odmah su počeli strpljivo i pažljivo otkopavati grobnicu da se ne bi oštetila. Emil i Žan su pokušavali da zamisle šta se sve može naći u unutrašnjosti, ali za vreme strpljivog otkopavanja Emil Dergon i Žan Arne, naišli su na više nego šokantan prizor. Ono što se ukazalo pred njihovim očima podsećalo je na završnu scenu neke stravične melodrame u kojoj glumci padaju mrtvi u slikovitim pozama i ostaju nepomični pre nego što se spusti zavesa. Samo što su umesto glumaca tamo ležali od starosti pocrneli kosturi.
U samoj sredini sobe počivali su ostaci žene potpuno pokrivene zrncima zlata, srebra, lazurita, kvarca, akata i kacedona. Pored usta ležao je pehar od teškog zlata. Ukras na glavi umrle žene sastojao se od širokih zavoja i zlatne trake. Tlo grobnice bilo je prekriveno svakojakim dragocenostima. Bile su tu dijademe, zlatni tanjiri, srebrne vaze i uljane lampe, dva srebrna stola i nekoliko zlatnih kovčežića. Ali stvar koja ih je najviše dojmila bio je mali zlatni kip koji je ležao sa desne strane umrle žene.
Od velikog uzbuđenja Emil nekoliko minuta nije uspeo da progovori, dok je nešto pribraniji Žan već počeo da sakuplja vredne predmete da bi što pre mogli krenuti za Bagdad. Napokon su napunili jednu veliku torbu na čiji vrh su stavili mali zlatni kip jer im se činio nekako najdragocenijim i najznačajnijim predmetom njihovog otkrivenog blaga. Žan je na jedan papir napisao sve što su poneli sa sobom. Požurili su što pre da stignu do Bagdada da bi saznali o kolikoj vrednosti i značaju se zapravo radi. Torbu sa dragocenostima su stavili na zadnje sedište džipa koji je već jurio kroz vruću pustinju.
– Mislim da smo otkrili nešto jako značajno – rekao je Žan Emilu dok su putovali.
– Da. Sigurno, ali ja stalno razmišljam o onom zlatnom kipu. Imam osećaj da je on najvredniji. Jesi li video u kom položaju smo ga našli, kao da je čitav kostur bio okrenut prema njemu, verovatno je imao veliki značaj.
Polako su se približavali Bagdadu. Uzbuđenje je ponovo počelo da raste. Znali su da će im postavljati mnoga pitanja, da su verovatno našli jako značajnu grobnicu, da će možda dobiti i neku nagradu i sigurno će se morati vratiti ponovo na mesto nalazišta kako bi se arheološka iskopavanja nastavila. Oni su bili amateri i samo upornost ih je dovela do ovakvog pronalaska.
Ušli su u ‘Arheološki institut’ i tražili da budu što pre primljeni. I, zaista, posle nepunih pola sata pred njima se pojavio visok, plav čovek četrdesetih godina. Odmah su saznali da je to Džon Vajt, engleski arheolog koji se već nekoliko godina bavio istraživanjem grobnica u području nekadašnjeg grada Ura.
Džon Vajt je pažljivo slušao njihovu uzbudljivu priču. nakon toga se blago nasmešio i rekao:
– Priča je zaista zanimljiva. Šteta što je potpuno nemoguća! Nikada nijedna grobnica nije pronađena u tom delu Mesopotamije, sve grobnice grada Ura su smeštene mnogo severnije sa druge strane Eufrata. Žao mi je, ali priča je prosto nemoguća.
– Ipak, morate nam verovati, mi imamo i dokaze. Poneli smo neke dragocenosti sa sobom, pođite sa nama do džipa.
Džonu Vajtu ova dvojica mladića nisu izgledala kao lažovi i prevaranti sa kojima se ponekad susretao. Pošao je sa njima do džipa. Emil je pažljivo otključao vrata džipa i sa smeškom pogledao u Džona Vojta.
– Evo, u ovoj torbi su naši dokazi, izvolite, možete sami otvoriti torbu!
Arheolog je prišao i otvorio metalnu kopču na torbi. Pogledao je unutra. Torba je bila prazna. Zavukao je ruku jer mu se činilo da ipak ima nešto pri dnu. Pred zanemelim licima Emila i Žana izvukao je mali kip, isti onaj koji su oni pre nekoliko sati stavili na vrh torbe kao najveću dragocenost. Kip u rukama arheologa Vajta, međutim, nije bio zlatan.
– Ovakav glineni kip ste mogli kupiti kod bilo kojeg seljaka u dolini Eufrata. Žao mi je, ali to nije nikakav dokaz!
Dvojica arheologa su se samo zbunjeno pogledali, jer im više ništa nije bilo jasno…