Najstrašniju noć u svom životu Triši je doživeo prilikom posete prijateljima u Francuskoj, u selu u blizini Narbone, i detalje te jezive večeri ni posle osam godina nije zaboravio. Kako je njegova rođaka Lea bila u društvu svog verenika, par je odlučio da kampuje u blizini, dok je Trišiju ponuđeno da prenoći u staroj kući njene tetke, gde su živeli Lein otac, njen mlađi brat i stara tetka. Od trenutka kad je zakoračio u kuću, obuzela su ga neprijatna osećanja.
‘Čim sam ušao u dnevnu sobu, užasnuo sam se zbog nekoliko fotografija na zidovima koje su predstavljale bebu čudnog izgleda. Koža joj je bila pepeljasta, a oči vodnjikave i razroke. Morao sam da pitam ko je to, ali je stara gospođa samo skupila ramena i rekla da je to bila njena mrtvorođena kćerka, koju su ona i njen muž slikali pre sahrane i fotografije poslali svim rođacima’, seća se Triši. ‘Nisam mogao da se ne začudim tolikoj morbidnosti, i s obzirom da u to vreme nisam verovao u duhove, obuzelo me je jako osećanje nečije prisutnosti’.
Pošto se smestio, Triši je sa svojim saputnicima izašao na piće i vratio se na spavanje nešto pre ponoći. Mlađeg rođaka Floa upitao je gde je toalet, a ovaj ga je ljutito upitao zašto nije koristio onaj u baru i pokazao mu stepenište koje je vodilo na drugi sprat.
‘Pošao sam gore, Flo me je sledio i onda su se pred nama iznenada otvorila vrata’, nastavio je Triši. ‘Pomislio sam da tetka izlazi iz sobe, ali kad sam se okrenuo i ugledao izraz lica 17-godišnjeg repera, visokog i snažnog, uhvatio me je strah. Uspeo je da promuca da ta vrata nisu otvarana godinama, da su zaključana a ključ izgubljen i da se niko nije usuđivao da obije bravu. Ona su vodila na tavan gde, iz nekog razloga, nije smelo da se odlazi. Pošto mi je hitno trebao toalet, uspeo sam da savladam strah, pomišljajući čak da se Flo sa mnom šalio.
U tom času, dok sam se osvrtao da bih našao vrata toaleta, sat u udaljenom uglu hodnika počeo je da otkucava ponoć. Iza mene je Flo, koliko je brzo mogao, strčao niz stepenice i uleteo u sobu koju je delio sa svojim ocem. Privučen starim, stojećim satom, prišao sam da bih ga razgledao, ali bolje da nisam: u njemu nije bilo mehanizma, niti bilo čega što bi moglo da proizvede zvuk!
Progutao sam knedlu, otišao u toalet i nakon toga se brzo vratio u svoju sobu u prizemlju. Prestrašen, pustio sam unutra dva kućna psa i tri mačke da ne bih bio sam, zaključao vrata i skinuo se na način na koji to obično činim: bacajući odeću gde stignem, i legao u krevet. Zaspao sam, umiren prisustvom životinja.
Kad sam se probudio, prvo sam ugledao fotelju koja je bila privučena uz moj krevet, iako je prošle noći bila u drugom uglu sobe! Na sedištu je bilo ulegnuće, kao da je neko sedeo, gledajući me kako spavam. Proverio sam vrata, bila su i dalje zaključana, sa ključem u bravi, što znači da niko nije mogao da uđe, a onda sam video nešto što me je nateralo da vrisnem. Na stočiću pored prozora, sva moja odeća bila je uredno složena!
Panično sam otrčao u kuhinju i sve ispričao tetki koja je slegla ramenima i rekla da kuću deli sa duhovima otkad zna za sebe, ali da oni nikada nikoga nisu povredili. Iako sam skeptik što se tiče paranormalnog, i bez obzira na to što je možda u pitanju bio dobronameran duh ili zarobljena duša one umrle bebe, ni za šta na svetu ne bih u toj kući proveo još jednu noć’, završio je Triši priču o svom doživljaju.