Bilo je 14 časova tog dana u Valensiji, gradu na jugu Španije, dok je Miguel Tirado gledao kroz veliki prozor svoje firme, jedne eksport-import kompanije čija zgrada se nalazila u samom centru poslovne četvrti. Niz glavnu ulicu su prolazili ljudi čineći nepreglednu reku koja kao da se izlivala iz korita. Malo dalje, na uglu ulice se nalazila velika gradsak kafana popunjena do zadnjeg mesta u kojoj su se odmarali mlađi ljudi tražeći osveženje u raznobojnom piću koje je stalno pristizalo na njihove stolove.
Miguel je pomalo nostalgično gledao taj metež ispred sebe, prisećajući se dana kad je i on redovno dolazio u istu kafanu sa svojim prijateljima, kad nije imao drugih obaveza osim studiranja na fakultetu. Bili su to zaista lagodni dani, kad se nije morao gušiti u kanselariji sa još troje kolega. Doduše, taj posao mu je dao potpunu finansijsku sigurnost – oženio se, dobio dvoje dece, živeo je mirnim i zaista lepim životom, nije imao razloga da se žali na bilo šta. Pa, ipak…
Tog dana osećao se sasvim čudno. Probudio se sa užasnim bolovima u glavi, ispunjen nekakvim nejasnim strahom. Zakasnio je na posao što mu se nije dogodilo punih dvadeset godina i čitav dan nije imao mnogo posla. Samo je zurio kroz prozor i razmišljao. Stalno mu se činilo da traba nečeg da se seti, nečeg vrlo bitnog. Došao je i kraj radnog vremena. Miguel Tirado je spremio stvari i krenuo kući. ‘Moraću leći da se odmorim’. mislio je dok je vozio prema svom stanu. ‘Verovatno sam premoren, pa ne mogu da se opustim. Da, biće najbolje da se naspavam’.
Međutim, spavanje nije mnogo pomoglo, uznemirenom Miguelu. Probudio se sa još jačim bolovima u glavi i nekim čudnim predosećanjem. Kao da se nešto dešavalo što on nikako nije mogao videti. Kao da je prolazio kroz lavirint sećanja iz kojeg nikako nije uspevao izaći. Da. Nečeg se trebao setiti!
– Moj brat. Pa to je moj brat. Sreća, ništa mu se nije dogodilo!
Rosa Tirado je naglo ustala i pogledala svog supruga koji je sav unezveren, širom otvorenih očiju, gladao čoveka na televizijskom ekranu.
– Moram ga videti. Sutra letim za Limu. Znao sam da nešto nije u redu. Oh, dobro da je živ…!
Zapanjena žena je stajala i ne verujući gledala u svog supruga koji je pričao nepovezano u nečem što ona uopšte nije razumela. Pogledala je čoveka na ekranu i ponovo se zapanjila. Čovek koji je nešto vrlo žučno objašnjavao reporteru bio je kao brat blizanac njenom Miguelu, samo stariji nekoliko godina!
Vest koju je saopštavala televizija dolazila je direktno iz Perua, iz kupališnog grada Jangaja koji se nalazio udaljen 320 kilometara od glavnog grada Lime. Vest je bila strašna. Potres je oslobodio vodu koja se sakupljala iza zemljišnog zida. Poplava je uništila 70.000 života.
Miguel je i dalje, bez prestanka, gledao u čoveka koji je tako strašno ličio na njega.
– Miguel, smiri se – Rosa Tirado je pokušavala da smiri svog supruga koji je kao u bunilo spominjao brata. Svog brata! Ali, tu se nešto nije slagalo. Miguel Tirado nikada nije imao brata.!
Kada je televizijski prenos iz Perua završen i kada je Rosa isključila televizor, Miguel je iznuren pao na fotelju. I dalje je bio jako uzbuđen, ali je sada bar mogao normalno razmišljati. On zaista nikada nije imao brata. Rodio se pre četrdeset godina u Valensiji, otac mu je umro kada je on imao svega tri godine i majka mu se nikada više nije ponovo udavala. Miguel Tirado sasvim sigurno nije imao ni brata ni sestru.
Ipak, čovek koga je video na ekranu bio je tako sličan njemu i on je jednostavno osećao neku čudnu vezu sa njim. Kao da su nekada bili jako bliski. Tu mora da je nešto postojalo! Sutradan, sedeći u avionu koji je leteo za Limu, Miguel je razmišljao kako da se predstavi čoveku kome je znao samo ime i prezime. Možda ga neće hteti ni primiti, možda je sve ovo što on radi suludo, ali morao je pokušati.
– Trebao bih gospodina Huana Morelja. Možete li me najaviti. Hitno je! – pomalo uplašenim glasom govorio je Miguel ličnoj sekretarici HUana Morelja, višeg inspektora peruanske policije, čoveka za koga je bio ubeđen da mu je brat.
– Naravno, samo mi recite koga da najavim – ljubazno mu se nasmešila sekretarica.
– Recite da ga treba Miguel, ja sam… Ja sam brat, Huanov brat!
Sekretarica se malo trgnula i začuđeno pogledala u Miguela, ali je bez reči otišla da ga najavi.
– Gospodine Morelja, napolju stoji jedan čovek i traži da ga primite. Kaže da se zove Miguel i da vam je brat. Da li ga mogu pustiti?
– Moj brat…?! To je nemoguće !!! Da, uvedite ga, molim vas.
Miguel je pomalo uplašeno ušao u kanselariju. Za stolom je sedio čovek pedesetih godina, pomalo tužnih crnih očiju. Onaj isti čovek za koga je Miguel tako sigurno tvrdio da mu je brat. I zaista, Huan Moreljo bio je veoma sličan Miguelu. Imali su iste, crne oči.
– Ja sam Miguel Tirado. Tvoj Brat! – Miguel je polako izgovarao sve reči pomno prateći svaki pokret na Huanovom iznenađenom licu. Nekoliko sekundi su se gledali bez reči. Na kraju je Huan progovorio:
– Miguel, da… moj brat zaista se zvao Miguel. Ali, on je mrtav već četrdeset godina!
Sada je bio red da Miguel ne zna šta da kaže. Došao je kod čoveka za koga je mislio da mu je brat, a on sada tvrdi da je on već skoro pola veka mrtav. Tu se nešto nije slagalo, jer Miguel je sada sasvim bio siguran da stoji pred bratom, svojim bratom.
– Moj brat je poginuo kada je imao šest godina. Udario ga je teretni kamion. Danas je tačno četrdeset godina od njegove smrti. Prestao je da diše tačno 15. jula 1930. godine u dvanaest sati. Žao mi je, ali vi mora da ste negde pogrešili – rekao je Huan Moreljo ispraćajući Miguela iz kanselarije.
– Čudno, meni je danas rođendan, četrdeseti rođendan. Tu nema greške, rođen sam 15. jula 1930. godine. U rodnom listu piše tačno u dvanaest sati !