Svedok o paranormalnim zbivanjima koji je želeo da ostane anoniman, opisao je svoje iskustvo sa putovanja u Fičburg u Masačusetsu, u leto 1968. godine.
‘Imao sam sedam godina i igrao sam se u šumi. Odlučio sam da prošetam i, nakon desetak minuta hoda, već sam išao kroz gusto drveće i šikaru, sklanjajući rukom lišće i grančice sa lica i tela. Primetio sam da lišće menja boju od zelenog ka žutom, a zatim prelazi u narandžasto dok sam ulazio sve dublje u šumu.
Kad sam konačno dospeo na kraj šume, ugledao sam nešto što me je zaprepastilo. Osećao sam se kao Doroti iz Čarobnjaka iz Oza kad izlazi iz tornadom srušene kuće i vidi nepoznatu zemlju oko sebe. Taj sam utisak imao gledajući futurističku okolinu kakvu nikada pre nisam imao priliku da vidim. Pomalo sam se plašio, ne znajući gde se, u stvari, nalazim.
Ipak, prizor je bio predivan. Putevi koje sam ugledao bili su veoma sjajni i blistavo čisti. Mogao sam da vidim Sunce kako se ogleda u njima. Bili su drugačiji od današnjih puteva i sasvim moderni: nisu bili od asfalta, već od nečeg srebrnog i blistajućeg. To je, možda, mogla da bude neka vrsta metala, zaključio sam.
Kuće su bile obojene, moderne, vrlo uredne i lepo održavane, sa velikim prozorima i krovovima različitih boja, pretežno narandžastim. Ulične lampe su bile u vidu sjajnih stubova, sa kuglom na vrhu, i svaka je na neki način bila drugačija. U pozadini sam čuo buku: automobili su bili mali i okrugli.Njihova boja je bila fluorescentno zelena, sa crnim šarama oko vrata i na krovu.
Nisam video ljude. Stajao sam tamo pet-šest minuta, a zatim sam se kroz šumu vratio kući i sve ispričao majci. Nju to kao da nije mnogo interesovalo i samo mi je rekla da se klonim lutanja po šumi!
Sledećeg dana vratio sam se na isto mesto, ali tamo više ničega nije bilo! Gledao sam i gledao, ali nisam mogao da vidim grad iz budućnosti’.