Tom procesu rastakanja i raspadanja podležu svi živi organizmi. Stoga to izaziva razumljivi strah i zebnju. Ali kako živ čovek doživljava proces umiranja? Šta osećamo kad nam se bliži samrtni čas? Nigde to nije do u tančine verodostojnije opisano nego u Tibetanskoj knjizi mrtvih. Budistički kaluđeri svojim su učenicima diktirali šta su osećali dok su umirali.
U prvoj fazi samrtniku otkazuju čulo vida i sluha. Više nije u stanju da poima reči, a predmete sagledava samo prema oblicima. Čula njuha, ukusa i pipanja takođe slabe i postepeno odumiru. Samrtniku ponestaje sva snaga – više nije u stanju da glavu drži uspravno, oseća kao da ga pritiska neki neizmerni teret, svaki položaj mu je težak. S mukom otvara i zatvara oči. Svest mu se povremeno gubi. Zatim više ne uspeva da kontroliše odliv tekućina iz organizma. Nos počinje da mu curi, oči obilno suze, izlučuju se urin i fekalije. Jezik se u ustima ukruti, a grlo suši, samrtnik se guši i javlja se neugasiva žeđ. Telo zahvata drhtavica, smenjuju se osećaji hladnoće, jeze i vrućine. Samrtnik je nervozan, razdražljiv i nezadovoljan.
U narednoj fazi usta i nos potpuno presuše, samrtnik više nije u stanju da guta niti pije, otkazuje varenje. Ruke i noge počinju da se hlade, telesna temperatura opada. Samrtnik više ne raspoznaje ni svoje najbliže. U poslednjem stadijumu života samrtnik teško diše: udisaji su sve kraći, izdisaji traju sve duže. U tom stanju javljaju se vizije, pozitivne ili negativne, u zavisnosti kakav nam je bio život. Najzad uslede tri duga, zadnja izdisaja i iskra života se gasi. Proces umiranja je, prema ‘Knjizi mrtvih’ obrnut rađanju: naši čulni oseti umiru jedan za drugim.