Dr Skambi, koji je u međuvremenu sproveo svoju istragu o smrti Đuzepea Veraldija, utvrdio je da je veče pre nego što je nađen sledećeg jutra mrtav pod mostom, taj mladić proveo u krčmi kartajući se sa četvoricom prijatelja. Zato je dr Skambi pozvao u goste četvoricu svojih poznanika i zamolio Mariju da dođe u isto vreme. Kada se društvo opustilo i oraspoložilo, predložio je da odigraju partiju ‘briškula’. Devojka je razdragano prihvatila predlog, iako do tada nikada nije kartala, a kada je doneo na sto bocu vina i cigarete, veselo je počela da naliva čaše, takođe da pije i puši, što do tada, koliko se znalo, nije uopšte praktikovala.
Čitavo vreme je, prema zabeleškama dr Skambija, prisutne posmatrala nekim čudnim i nemirnim pogledom, i onda rekla.
– Zašto ne stavite u moju čašu šećer, so i mak, kao što ste uradili one noći. Znam šta se iza ovoga krije. Želite da me opijete kako biste me kasnije mogli lakše da ubijete.
Zatim je nastavila mirno da deli karte – zapisao je dalje dr Skambi – i za kratko vreme popila skoro litar vina. Onda je, u jednom trenutku, neneadano skočila, odgurnula stolicu, vrisnula i, kao izbezumljena od straha, počela da uzmiče prema zidu sobe. Izgledalo je da traži zaklon od nekih napadača koje je samo ona videla, jer su svi ostali nepomično sedeli za stolom, pa uzbuženi, ćuteći očekivali da budu svedoci daljih događaja.
– Ostavite me, šta hoćete! Abel, Toto! Ostavite me, nemojte me tući! U pomoć! – vikala je izbezumljeno.