Beše neki car veliki i slavan i imao je običaj da se vozi na pozlaćenim kolima sa slugama i boljarima, sa čašću velikom, kako i dolikuje carevima. Sretnu jednom dva muža obučena u pocepano i prljavo odelo, blede u licu i vrlo mršave. Ali, car je poznavao te ljude iznurenih tela, koji su put svoju izmoždili isposničkim trudovima, pa kad ih vide, u taj čas skoči sa kola, pade na zemlju pred njih, pokloni im se, ustade i iskreno ih zagrli i poljubi.
Njegovi pratioci, boljari, nisu bili zadovoljni ovakvim ponašanjem svog vladara, po njihovom mišljenju on je učinio nešto čime je povredio svoje carsko dostojanstvo. Kako nisu smeli glasno da iskažu svoje negodovanje, požalili su se carevom bratu koji je, deleći njihova shvatanja, opomenuo cara zbog navodnog malodušnog ponašanja. Na to mu je car dao odgovor koji je razobličio one koji su ga klevetali.
Taj vladar imao je običaj da kad nekoga osudi na smrt pošalje pred njegovu kuću glasnika sa trubom i kad bi čuli tu muziku svi su znali kakva je sudbina ukućana. Kad je palo veče car je naredio da smrtna truba zatrubi pred vratima njegovog brata. A on, kada je trubu čuo, znajući šta to znači, celu je noć preplakao praštajući se sa ukućanima, a u zoru, obukavši crno odelo, zajedno sa ženama i decom, pođe u palatu plačući i ridajući.
Kada ga car uvede unutra i vide kako plače, reče: ‘O, nerazumni i nesmisleni, kada si se tako uplašio glasnika svog jednorodnog brata prema kome, znaš, nisi ništa zgrešio. Kako si meni naneo ukor što sam smerno poljubio glasnike Boga svoga, koji mi blagoglasnije od trube najaviše smrt i strašan dolazak Vladike moga kome sam, znam, mnogo i jako sagrešio. Ukoravajući tvoje bezumlje na ovaj način poplaših te, kao što ću i onog koji te je bezumno naučio da me ukoriš, uskoro izobličiti.
I zapovedi da se načine četiri drvena kovčega. U dva okovana zlatom položi mrtve i smrtdljive kosti, pa ih zakova zlatnim klincima, a druga dva premaza čađu i smolom pa ih napuni dragim kamenjem i biserima, i veza ih konopljanim užadima. Pozvao je boljare koji su se podsmevali njegovoj poniznosti pred ubogim isposnicima i postavi pred njih ona četiri kovčega, da kažu koliko koji vredi. A oni rekoše da su dva zlatna kovčega dragocena i da su dostojna da se u njih polože venci i pojasi carski, a za one pomazane čađu i smolom rekoše da vrede malo i neznatno. A car onda reče: ‘Znao sa da ćete odgovoriti ovako, jer spoljašnjim očima samo spoljašnju stranu gledate. Da gledate unutrašnjim očima, videli biste šta je unutra: čast ili beščašće’.
I zapovedi da se otvore pozlaćeni kovčezi, i kad ih otvoriše užasan smrad udari i pojavi se rugoba. Onda car reče: ‘Ovo je izgled onih obučenih u svetlo i slavno ruho, koji se ohole mnogom slavom a iznutra su puni onoga što je mrtvo i smrdljivo i rđavih taština’. Potom zapovedi da otvore i ona dva neugledna, i svi se zadiviše bescenim blagom i divnim mirisima koje su sadržali. I reče im: ‘Znate li čemu je ovo naliko? Onima koje krase smernost i koji su u bedno ruho obučeni, čiji ste spoljni izgled prezreli, a meni naneli porugu što sam im se do zemlje poklonio. A ja, poznavši unutrašnjim vidom časne i prekrasne duše njihove, proslavih se dodirom i blagoslovom njihovim smatrajući da je to časnije od svakog venca slave’.